Dostojevski svoj proročki idealizam pretvorio u pravoslavni realizam

Episkop losanđeleski i zapadnoamerički Maksim (Vasiljević), povodom dva veka od rođenja i 140 godina od upokojenja slavnog pisca

Veliki jubilej genijalnog pisca romana i kratkih priča Fjodora Mihailoviča Dostojevskog (Moskva, 11. novembar Petrograd, 9. februar 1881) svet je dočekao u stanju opšte pometnje.

Pojedini, među koje i sam spadam, veruju da dinamična i otvorena antropologija ovog klasika može da pomogne zbog toga što krši odbrambeni oklop savremenog ega i vodi s one strane ideoloških strasti.

Kad je pre četrdeset godina obeležavana stogodišnjica od upokojenja Dostojevskog, u njegovu čast su se širom sveta, kao i u tadašnjoj Jugoslaviji, održavale konferencije, predavanja i napisani su mnogi članci i knjige. Nikola Milošević, jeromonah Atanasije Jevtić i mnogi drugi vodili su vatrene debate oko karaktera i ideja velikog pisca. Nekad je Dostojevski bio inspiracija i u Holivudu. Šta se desilo sa 2021. godinom? Utisak je da epoha transhumane tehnologije nije dovoljno budna za rasprave o antinomičnosti života koje pred nas iznose romani Dostojevskog. Nije ni čudo. Živimo na ostacima jedne kulturne paradigme u agoniji. Kao da Dostojevski ne spada u lektiru digitalnog doba. No, da li je baš tako?

„Nikada nisam sreo obožavaoce Dostojevskog, ali jesam ljude koji su bili sprženi čitanjem njegovih dela“, rekao je Kristijan Boben. Kad je Herman Hese sa 25 godina (1919) napisao članak Propast Evrope i braća Karamazovi, njegova glavna teza glasila je da Karamazovi „predstavljaju opasnost po Evropu“. Uistinu, nije lako nekom pod uticajem budističke i hinduističke filozofije svariti prizore iz romana ruskog pisca gde se nadrealizam onostranog prožima sa hiperralnošću svega ovostranog. Njegovi junaci ne žele da žive uz pretpostavku sreće – oni žele živi život. Rečima svetog Justina Ćelijskog, „svoj plameni proročki idealizam Dostojevski je svojim apostolstvom pretvorio u pravoslavni realizam“.

* * *

Pojavivši se na ruskom literarnom sazvežđu, Dostojevski je potezom pera oči svojih čitalaca otvorio za drugačija otkrića. Jer, njegov svet je, kako je primetio Mihail Bahtin, „duboko pluralističan“. Poznata misao o filozofskoj polifoniji Dostojevskog proističe iz njegove vere u stvarnu ravnopravnost svih ljudi pred Bogom. Za njega je „i poslednji čovek – takođe čovek“. Otuda ona fascinantna misao iz Aljošinog sna kada, naslonjen na kovčeg starca Zosime, u viziji vidi starca u raju, a Hrista kao jednog među mnogima. Dostojevskog nije toliko zanimala saglasnost u mišljenju koliko učešće u realnosti tajne života. Stoga je zapisao vrlo liberalnu, ali istinitu misao: „Sa pravoslavljem mi ističemo najliberalniju ideju kakva samo može biti: zajednicu ljudi u ime opštenja i sa budućim nesaglasnima sa nama“ (Zapis iz 1876-77). Kad je branio stav da se do Boga ne može doći preko ideja, pa ni preko religije, ako ona mimoilazi realnost čoveka kao žive slike Boga, Dostojevski nije zastupao neki uski antropocentričan put. Pokretan nekim drugim, unutrašnjim pretpostavkama on je prevazišao golo humanističko iskušenje.

„Ja sam iz bunta izveo i dokazao neophodnost vere u Hrista.“ Među rečenice koje zarobljavaju ljudski duh svakako spada i ova misao hristonostalgičnog pisca. Drugim svojim lakonskim porukama – „istina bez ljubavi je laž“, „lepota će spasiti svet“, „sreća se rađa iz nevolje“ i sličnim – naš junak je na čitaoce utisnuo neizbrisivi duhovni pečat. I dok se jedni požuruju da ga prikažu kao pravoslavnog ispovednika, drugi se utrkuju da ga brane od vere, pripisujući mu jeres. Svakako, to ne znači da nema prostora za jednu iskrenu kritiku Dostojevskog. Ali, to nije zato što on stoji na čelu buntovnika i neverujućih. Evropskim ateistima je govorio da idu prvo da se nauče na ateizmu Ivana Karamazova. „Neka prvo shvate dubinu Ivanovog poricanja, njegov ateizam, pa posle neka dođu da me nazivaju mračnim.“ Ateizam koji ubedljivo iznose neki likovi njegovih romana nema premca u modernoj zapadnoj Evropi. Ipak, upravo taj buntovnik izgovara sledeće reči ispovedanja: „Ako mi dokažete da je Hristos van istine, ja želim Hrista, a ne istinu.“ Istovremeno, on časno, uverljivo i strasno brani svačije stanovište. Nema kompleks da čitaoca ubedi u svoju perspektivu. I zbog toga pripada svima.

Rekavši da je „Bog Hristom spasao sebe samog“, Dostojevski je ukazao na nesvakidašnju teološku istinu. Bez ovaploćenog Slova Bog bi mogao da nastavi da šalje zapovesti sa Sinaja, ali bi ostao Bog zakona i sistema. A taj sistem bi bio, po rečima episkopa Atanasija Jevtića, „nečovečan i razarajući po čoveka, da taj Bog nije Hristos, Bog koji je postao čovek“. Kako je istakao Juraj Ajhenvaljd, Bog je za Dostojevskog bio pre svega sveživotni drug i veliki sagovornik, to jest živa ličnost bezuslovno neophodna čoveku. Otuda veliki pisac daje sledeće zapisano svedočanstvo: „Boga je isuviše teško iskoreniti (iz čoveka)… O tome, čini se, ne zna nauka… Nauka je velika stvar, no svecelog čoveka ona neće zadovoljiti. Čovek je širi od svoje nauke. To je Jevanđelje.“

* * *

Kod Dostojevskog susrećemo sve što nam je potrebno za duboko osvešćivanje. Ljubav kao opit distance promašaja, lično vođenje kroz mračne prostore podsvesti, saosećanje sa srcima koja zrače tugom zbog nepokajanog greha, siluete sušičavih junakinja, ekscentrici u grotesknim pozama, mistični koraci u mračnom pasažu ka praskozorju na keju Volge… Otkrivajući lice i naličje čovekove prirode, pojedini junaci su spremni da zloupotrebe sve, uključujući i istinu; drugi pak traže uživanje u svemu, pa i u onom najčistijem.

Čarolija njegove naracije je metafizička. Kao što na vangogovskoj slici izanđale cokule dobijaju vansvetsku osvetljenost, tako i dostojevskijevski likovi, poput pijanaca, džangrizala, bludnica… postaju naši bližnji, jer i oni i mi proističemo iz nade za vanvremenskim. Kao autor on ne održava ljupku distancu sa ukočenim likovima muzejske odsutnosti, nego je u potpunosti sa tim podeljenim, slomljenim ličnostima. Ponekad je njihova fizionomija toliko nepostojana da, rečima oca Stamatisa Sklirisa, podseća na Pikasa pre Pikasa. Ali, ono što sprečava da ti likovi skončaju u nihilizmu, uočio je Skliris, jeste njihova „apofatika koja, čak i u slučaju neuspeha, ostavlja prostor za nešto buduće, za neku nadu da će u budućnosti uspeti pravi odnos, i to ga spasava od nihilizma“.

* * *

Mi zanesenjaci smelosti i iznenađenja, kojima je istinito ono što nije samoočigledno, koji istupamo smelim razlikovanjem slobode i nužnosti, mi koji smo nepopravljivo vezani za moći jevanđelskog nedeterminizma, svi mi doživljavamo olakšanje i ushićenje kad sa Dostojevskim iznova otkrijemo koliko je dragocen gordi Ivan Karamazov, koliko je opčinjavajuća Sonja Marmeladova i koliko je tragičan inkvizitorov sindrom potčinjavanja savesti čoveku. Tada se ne pitaš kako kockar, to sušto ovaploćenje ostrašćenog života, predstavlja deo ljudske privlačnosti. Tada ni teško kažnjeni sibirski zatvorenici nisu lišeni ljudskosti. Naprotiv, svi smo grešnici prizvani u svetost. Zatečeni pred nastankom njegovog novog kritičkog i estetskog viđenja, mi jasnije razaznajemo gde je privid vrline a gde smernost koja ushićuje. Taj duboki personalizam vodi s one strane ideje ili bilo koje istine po sebi. U tom smislu, parafrazirajući reči Dostojevskog, možemo reći: ukoliko je istina neki epistemološki princip koji naprosto objašnjava univerzum, ali princip koji nije identičan ličnom postojanju – tada se i ja radije opredeljujem za Hrista. U svojoj nedavnoj knjizi o Dostojevskom, episkop Atanasije Jevtić, inače jedan od odličnih poznavalaca ruskog pisca, smelo kaže: „Istina, koja bi me naterala da je prihvatim, negira i mene i sebe.“ Stoga, u potrazi za Licem živog Boga, čovek zaista ima prava i treba da se buni protiv večnih principa i objektivne istine. Junaci Dostojevskog stoga nisu epigoni koji papagajski ponavljaju stavove gurua, nego su to slobodni ljudi koji slobodno iznose misli i zastupaju svoje stavove. Slično kao u pravoslavnom monaštvu gde si slobodan da slobodno iskažeš svaku svoju pomisao. U tome je poštovanje čoveka nasuprot inkvizitorskom potcenjivanju i kontroli ljudskih savesti.

Ovo nas vodi sledećoj velikoj temi Dostojevskog.

* * *

Sam Dostojevski je rekao da kod Velikog inkvizitora „pod vidom socijalne ljubavi prema čovečanstvu javlja se nezamaskirano prezrenje prema čoveku“. Upravo zato Hristos nije odgovorio inkvizitoru, inače asketi, kada ga je optužio: „Ti si precenio čoveka. Hteo si slobodom, ljubavlju da prizoveš slobodan odgovor njegovog srca. Hteo si samo zracima Tvoga lica da prizoveš njegov ljubavni odgovor, ali ga nisi razumeo. Zato ćeš sutra biti osuđen.“ U surevnjivom odmeravanju sa istinom inkvizitor kao oruđe koristi logiku. Karakterističnim neodgovaranjem na optužbe, Hristos prividno gubi, ali upravo zahvaljujući toj slabosti On pobeđuje, i to bez likovanja koje nudi ovaj svet. Epilog Velikog inkvizitora je potresan: Hristos ustaje i ljubi ga u čelo i tim poljupcem daje božanski odgovor na inkvizitorovu „samozatvorenost i samoutamničenje“. Slobodna, ljubeća volja je jedini način da se ljudi slobodno privole na opštenje.

Duhovna moć koja nije oblagodaćena, u krajnju ruku, počiva na gušenju svake realne alternative, na ukidanju mogućnosti prigovora ili otpora. Tu leži stvarna kriza duhovnosti: gizdava spoljašnja uređenost i religijski marketing u sprezi sa zapanjujućom puritanskom opsesivnošću duhovnih autoriteta…

Nepodnosivo je preživeti tegobu postojanja u grehu do koga je dovela bezljubavna samoća. Stoga u romanima Dostojevskog dobijamo nadahnuće da slobodno dišemo i to punim plućima. To je onaj dah koji vaskrsava potištene duše. Sa njegovim delima možda ponovo počnemo da živimo živi život i to odgovorno i samožrtveno. Dostojevski nas vodi ka istini da je sloboda najskupoceniji dar a život nezamisliv bez stradanja. On to ovako obrazlaže: „Kada čovek nije ispunio zakon stremljenja ka idealu, to jest nije s ljubavlju prinosio svoje ja na žrtvu ljudima ili drugome biću (ja i Maša), on tada oseća stradanje, i to stanje je nazvao grehom“ (Zapis povodom smrti žene).

* * *

Slaveći jubilej Dostojevskog zanimljivo bi bilo videti kako njegovi junaci govore sa slikarskih platana. Koračanje kroz njegovu jubilarnu godinu druženjem u boji i formi može dovesti do jednog novog čitanje velikog ruskog pisca. Umetnički gledano, Dostojevskijevi likovi su toliko opisani i do te mere ocrtani da sama njihova pojava postaje – ukras. Opisujući sve do detalja on ostavlja netaknuto ono što je otpočetka prisutno: ambijent Duha za koji ne znaš odakle dolazi, ali diše gde hoće. Povodom 200 godina od rođenja Fjodora Dostojevskog, atinski Centar umetnosti Mets (Mets Arts Center) organizuje izložbu radova. Očekuje se da ova i slične izložbe prikažu klimu duboke čovečnosti, slobode i ljubavi, koja se u romanima Dostojevskog ispoljava kao poštovanje prema drami čovekovog traganja za sobom i Bogom. Možda je zbog toga njegove romane Andre Žid opisao kao „najustreptaliji život“ za koji znamo.

Izvor: Danas