Iseljavanje – srpska sudbina

Sve što je srpsko iseljeništvo radilo, gradilo i organizovalo je deo srpskog kulturnog korpusa i srpske istorije i zato je važno da se uključi u celinu srpske kulture, kaže autorka dve monografije: “Srbi u Americi i njihova periodika” iz 2007. i “Od Balkana do Tihog okeana” iz 2014. godine.

Jedna od retkih knjiga o sudbini srpskih dobrovaljaca u Prvom svetskom ratu iz Amerike pojavila se prošle godine, zahvaljujući istraživačkoj misiji i radoznalosti Krinke Vidaković Petrov, autorke koja ima širok angažman, od naučnog bavljenja hispanistikom, judaistikom, anglistikom i slavistikom, pa do mesta prvog srpskog ambasadora iz dijaspore u Izraelu, kolumniste Američkog Srbobrana, i predavača na više univerziteta u Americi. Reč je o delu iz 1913.godine, objavljenom u San Francisku, a autor je naše gore list, novinar i urednik “Srbobrana” Čedomir Pavić, patriota i dobrovoljac, koji je iz Kalifornije krenuo u Prvi balkanski rat, tada još kao student Berkli univerziteta.

Bio je među prvima koji se uputio u Crnu Goru da pomogne svojoj srpskoj braći. Sa ratišta je slao svoje dopise, koje će kasnije skupiti i objaviti u knjizi “S Pacifika na skadarsko blato”, ali je ostao u Srbiji, gde ga je zatekao Veliki rat. Javio se ponovo kao dobrovoljac i poginuo na Mačkovom kamenu. Danas na Filozofskom fakultetu postoji ploča u spomen na novinare izginule u Prvom svetskom ratu, među kojima je i ime Čedomira Pavića.

Niko nije znao za Pavićevu knjigu. Krinka Vidaković je posredno, čitajući neka pisma iz tog vremena, saznala za nju, a onda je trebalo mnogo energije i vremena da se ona i fizički pronađe. Zahvaljujući njenoj i upornosti njenih saradnika Đorđa Lopičića i Tomaša Ćorovića, svetlo dana ugledalo je štivo o vrlo zanimljivom čoveku i Srbinu, kao jedina knjiga koja nam svedoči o mnogim detaljima i dimenzijama tog vremena. Pri tome, proza Čedomira Pavića ogleda ne samo snažno rodoljublje već i specifičan pogled iseljenika na maticu u ratnom vrtlogu.

NEUGASIVO RODOLJUBLJE

Priča o ovom iseljeničkom svedočanstvu predstavlja paradigmu onoga što već decenijama čini dr Krinka Vidaković Petrov, tiho i nenametljivo ostvarujući svoj epohalan misionarski poduhvat, dajući kroz svoje dve monografije, na skoro 800 strana – “Srbi u Americi i njihova periodika” iz 2007. i “Od Balkana do Tihog okeana” iz 2014. godine – pregled doprinosa srpskih emigranata američkoj i srpskoj istoriji i kulturi.

“Zašto sam smatrala da je to važno: postoji na žalost stav da sve što nije u matici već negde tamo daleko preko okeana, da se to gubi, zaboravlja i ne postoji. Međutim, sve što je srpsko iseljeništvo radilo, gradilo i organizovalo je deo srpskog kulturnog korpusa i srpske istorije i zato je važno da se uključi u celinu srpske kulture. To je prazan prostor, koji se sada popunjava”, objašnjava u razgovoru za portal Global Serbia autorka, govoreći koliki je značaj ovakvih knjiga u afirmaciji srpske tradicije u SAD i srpske dijaspore uopšte.

Knjiga o srpskoj periodici u Americi svedoči o uticaju i moći pisane reči među našim ljudima u Americi, posebno zbog činjenice da je zahvaljujući tome postepeno izgrađeno srpsko iseljeničko javno mnjenje, povezano sa stvaranjem srpskih iseljeničkih institucija i krupnim istorijskim događajima u matičnim zemljama kao što je Aneksija BiH, Balkanski i Prvi svetski rat, stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca… U osnovi svega je viđenje iseljeništva i iseljeničkih problema, ali i njihovog neugasivog rodoljublja.

“Oni koji su došli u SAD, nemajući predstavu šta je Amerika, bili su mahom iz seoskih siromašnih sredina u Austrougarskoj i odmah su postali industrijski radnici, a da nikad u životu nisu videli čeličane. Postali su preko noći proleteri, kada taj svet nije imao nikakvu zaštitu ni prava, umirali u rudnicima i čeličanama. Bio je to stravičan lom u njihovoj svesti, našli su se u okruženju, čiji čak ni jezik nisu znali, smatrani su najnižom klasom. Počeli su da se organizuju prvo preko KUD-ova, dajući oduška svojoj muci, krenule su CŠO, duhovni život im je bio primarna potreba, a crkve za koje su skupljali novac deo njihovog identiteta.

Crkva je, posle prvih građevina, postala centar identiteta, onda su se pojavile i druge organizacije koje su tim ljudima pomagali i olakšavali život. Sva potporna društva su imala od početka kulturnu misiju da se identitet Srba u SAD očuva. Amerikanizacija svih njih počinje posle Prvog svetskog rata, počinje kampanja koja se poklopila sa prvom generacijom rođenih u Americi, za njih je Amerika otadžbina i sa tom generacijom počinje novi identitet srpsko-američki identitet, što je bilo neminovno”, daje Vidaković Petrov kratak pregled srpskih iseljeničkih početaka, akcentujući ono što je možda jedna od najvećih vrednosti ovih knjiha – višestruko pojačan usud prolaznosti odlaskom iz zavičaja, izolovanošću, raskidom između onoga koji je pošao u Ameriku i onoga koji se našao u njoj.

NEPRIJATNOSTI ZA SRBE U SAD

Druga knjiga “Srbi u Americi” je sažeta društvena i kulturna istorija srpskog iseljeništva, pregled književnog rada i književnih odnosa među iseljenicima. Pregled delovanja različitih društava i družina, osvrt na ekonomske prilike, sindikalna i nacionalna organizovanja, političke odnose, ali i na zbivanja u zavičaju. U osnovi svega je napor autorke da pokaže kako se u takvim okolnostima i vremenima formirao iseljenički identitet, nalazeći u tome i odgovore na današnja savremena kretanja:

“Jedno od ključnih pitanja je koliko identitet zavisi od znanja jezika? Moj zakljuučak je, imajući u vidu drugu temu sa kojom se bavim već godinama, Jevreje i njihovu dijasporu, jezik mora da se izgubi kad ste u drugom okruženju više generacija, on ne može da se očuva. Međutim, identitet opstaje i mimo jezika. Danas u srpskim crkvama u SAD služba je na engleskom i na srpskom, da nije na engleskom većina to ne bi razumela. Prihvatanje engleskog uz srpski bio je u crkvama jedini put da se očuva identitet, što pokazuje koliko je korisno prevesti na engleski srpsku istoriju i najvrednija dela iz književnosti kako bi naši ljudi mogli da čitaju i razumeju to. Iseljenici su oni koji su iz zavičaja otišli negde drugde. Njihova deca nisu iseljenici. To ukazuje da i generacijski treba razlikovati naše ljude u dijaspori, jer je potpuno drugačiji generacijski sklop onih koji su napustili zavičaj i drugih koji su rodjeni u drugoj zemlji. Koreni identieta su iz zavičaja roditelja i predaka”, veli naša sagovornica, podvlačeći da se danas na identitetu onih koji odlaze u svet iz Srbije ogledaju dva faktora: kakav je bio identitet mladih ljudi, pre nego što su otišli i da li su voljni da se brzo integrišu unovu sredinu, ili da sačuvaju identitet pre situacije u kojojsu se našli.

Po njenim rečima, kad spojite ta dva faktora, imate dva ekstrema, ali imate i prelazno stanje, kad su jednom nogom tamo, drugom ovde, dolaze, prate šta se događa i žele da sačuvaju tu pupčanu vrpcu sa otadžbinom. Većina je negde između ta dva ekstrema. Mladima je mnogo lakše da zaborave prethodnike, a stariji i kad hoće, ne mogu. Mladi su još u formiranju identiteta pa im je zato lakše. Kod njih je moguće da zaborave ko su, šta su i odakle su.

“Treći razlog je onaj iz 90-ih, kad ste mogli u Americi da imate problema i neprijatnosti samo zato što ste Srbin iz Beograda, recimo, ili u svakodnevnoj komunikaciji ili na poslu. Zbog toga mnogi su bili motivisani da prećute ko su i odakle su. Meni se dogodilo da mi je kolega sa jednog drugog fakulteta kad je čuo da sam iz Srbije povukao ruku i nije hteo da se pozdravi. Taj faktor se sada ispoljava indirektno kroz sugestije da nije interesantno proučavati srpsku istoriju, ili raditi tu vrstu istraživanja, ali da je interesantno raditi neke druge teme”, svedoči autorka.

PORUKA IZLOŽBE O JASENOVCU

Razmišljajući nad knjigama Krinke Vidaković Petrov teško je oteti se utisku da je iseljavanje postalo srpska sudbina, a gledano šire, i ne samo srpska. Posebno mesto u tim razmišljanjima danas zavređuje odnos i politika matice – Srbije, ili Austrougarske, potom Jugoslavije – prema dijaspori. “To je precizno projektovan plan naučnog viđenja ovog razvoja, važan i za nas ovde i za naše rasejanje uopšte”, kako je na promociji ovih knjiga istakao vladika Maksim, episkop zapadnoamerički. Osvrt autorke na današnji odnos Srbije prema svojoj dijaspori je naučno oprezan, ali ipak sa jasnom porukom da nema koletivnog, institucionalnog napora da se ovi odnosi unaprede, pa ne postoji ništa što se dešava, a uporedivo je sa onim iz 90-ih:

“Koliko su strane motivisane da taj odnos unapređuju, šta su im ciljevi.., od toga zavisi odnos dijaspore i matice. Ako pogledate od 90-ih do danas, pokazuje se kako država osmišljava svoj odnos prema dijaspori. Kao indikator toga je sledeća situacija: cele prošle godine bilo je pisanja o velikoj izložbi o Jasenovcu u OUN, uz učešće Ministarstva spoljnih poslova, Andrićevog instituta, SPC i tako redom. Pred 27.januar ove godine, odjednom nema ništa o toj izložbi, dobila sam informaciju o otvaranju, ali bez mesta gde se to održava, u Crkvi nisu znali, na sajtu Konzulata ništa. Bilo mi je čudno. Izložba je održana u jednoj galeriji u Nju Džersiju, nije bio ni Kusturica, niko ko bi predstavljao državu. Kako se to desilo, gde je tu država? Za tu izložbu o Jasenovcu mi je jako žao što je tako ispalo. Ako već to nije moglo da se organizuje, nešto manje značajno još će teže biti”, zaključuje naša sagovornica.

Pada u oči da monografije naše sagovornice odišu specifičnim literarnim izrazom iseljeničkog statusa, u kome posebno mesto pripada pripovetki “Srpsko srce”. Junak pripovetke se prijavio da postane američki državljanin, a na pitanje kako bi se ponašao u rati između Srbije i SAD, odgovorio je da bi dezertirao iz američke vojske, otišao u Srbiju i borio se protiv Amerike, a ako treba i protiv celog sveta.

Ima li boljeg načina da se dočara iskreno osećanje identiteta, rodoljublja i nostalgije?

ČIKAŠKI SRBI PRETEKLI PRINCIPA

Spremajući se za proslavu Vidovdana 1914, Srbi u Čikagu organizovali su svečanost u crkvi. Smislili su da to bude predstava koja će prikazati scenu ubistva kneza Lazara na Kosovu. Sa tom namerom iznajmili su dresirane konje, kočije, kostimirali glumce u odore iz onog vremena… Ikrene predstava, glavni akteri stignu ispred crkve i tu se odigra ubistvo kneza Lazara.

Sutradan, kada je stigla vest o atentatu u Sarajevu na Franca Ferdinanda, u novinama je osvanula vest da su čikaški Srbi znali šta će se dogoditi, jer su izveli svoju predstavu o tome. Čikaška javnost je predstavu protumačila kao prikaz atentata u Sarajevu, a ne ubistvo kneza Lazara na Kosovu. Zalud su Srbi dokazivali da nisu znali ništa o atentatu. Ipak,najvažnije je da su izazvali pažnju javnosti.

TRAGOM ALBANSKE GOLGOTE

Nova namera krinke Vidaković Petrov o kojoj nam govori je da objavi svedočanstvo dobrovoljca iz Amerike Đorđa Krstonošića, poreklom iz Vojvodine, koji se prijavio kao dobrovoljac za Prvi svetski rat. Budući da je u SAD tada prikupljanje dobrovoljaca iz Austrougarske bilo nezakononito, on se predstavio kao da je iz Crne Gore, da bi mogao da ode. Tako je i bilo.

Kad je Crna Gora kapitulirala on je bežao, sam je prešao preko Albanije, tragom srpske vojske. Znao je kuda da ide, jer je išao je za njima, stigao ih u Draču, pa se posle svega ubrzo vratio u Ameriku. Kad je Amerika ušla u rat prijavio se u američku vojsku i borio se na frontu u Francuskoj, da bi o svemu tome napisao knjigu još 1930. ali je objavio tek 1962. godine.

“To je jedina knjiga u kojoj mi u tom obliku imamo svedočanstvo kako se sve odvijalo, kako su naši dobrovoljci odlazili, prijavljivali se, vraćali i tome slično. Autor piše da je po završetku rata bio u Parizu, a prvo što je uradio raspitao se gde je srpska crkva i otišao da je poseti u uniformi američkog vojnika. Tamo su ga gledali čudno dok nije progovorio srpski”, daje kratak sadržaj naša sagovornica.

GROBLJE U DŽEKSONU KRIJE TAJNE

Prva monografija Krinke Vidaković izašla je i na engleskom jeziku u sklopu velikog izdavačkog projekta Serbika Amerikana, izdavačke ustanove zapadnoameričke eparhije, koja nosi ime Sevastijana Dabovića. Reč je o 7-8 knjiga Sevastijana presa u kojoj knjiga o srpskoj periodici zauzima zapaženo mesto. Istovremeno, objavljena je vredna monografija “Hrišćansko nasleđe na Kosovu i Metohiji” i u pripremi je i knjiga o istoriji SPC u Americi, što je takođe ogroman izdavački poduhvat, za šta zasluge pripadaju zapadnoameričkom vladiki Maksimu, koji je pokrenuo čitav niz akcija koje imaju veze sa Srbima u Americi.

“Jedan od tih poslova je popisivanje i snimanje najstarijeg groblja u Džekson,u gde je i prva srpska crkva u Americi. Vladika je angažovao nekoliko mladih ljudi koji su napravili spisak sa svim podacima o ljudima iz prve generacije koji su vezani za tu crkvu, tako da sada imamo precizne podatke o njima, odakle su, iz kojih porodica. To bi trebalo uraditi i za druga srpska groblja u SAD. Danas je to legitimno i u evropskoj nauci groblja se strašno mnogo proučavaju zbog kulturološke i informativne vrednosti”, objašnjava naša sagovornica.

Radivoje Peca Petrović
26. 5. 2017.

Izvor: GlobalSerbia