Vaskršnji intervju Vladike Irineja (Dobrijevića) - prvi deo

“Za vreme sankcija i bombardovanja, moja uloga je bila da, pored Crkve, zastupam i Srbiju i naš narod u Americi. Imao sam priliku da se susretnem sa mnogim dobronamernim ljudima, ali i sa onim koji nas nisu ni malo voleli. Na čelo tog spiska nalazio se aktuelni predsednik Sjedinjenih Američkih Država, Džozef Bajden”, rekao je u vaskršnjem intervjuu za Nova.rs episkop istočno-američki Irinej Dobrijević.

Vladika Irinej rođen je i odrastao u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao neko kome je Amerika domovina, a Srbija otadžbina, od rođenja je, kako kaže, znao da će krenuti na monaški put i da će graditi mostove između ove dve zemlje. Ratne okolnosti u otadžbini tokom devedesetih godina navele su Irineja da krene u diplomatsku misiju očuvanja imidža Srbije u svetu, što je, prema njegovim rečima, bio veoma težak posao u okolnostima kad je svetska javnost bila okrenuta protiv nas.

U razgovoru za naš portal episkop istično-američki otkriva kako su izgledali susreti sa aktuelnim američkim predsednikom Džozefom Bajdenom i nekadašnjom državnom sekretarkom SAD Medlin Olbrajt, koji senator mu je pomogao da spasi Gračanicu za vreme martovskog pogroma 2004, kao i kako vidi trenutnu poziciju Crkve u odnosu na pregovore o rešavanju statusa Kosova.

Kako se kod jednog mladog čoveka, kome je Amerika domovina, a Srbija otadžbina, javila želja za monaškim životom?

Hvala vam na tom pitanju. Iznenađen sam kako ste definisali način na koji sam doživeo Ameriku i Srbiju. Amerika je moja domovina, ali Srbija je za mene nešto sasvim drugačije. To je u svakom smislu moja otadžbina. Kao mlad čovek, dečak, kad god sam pomislio na Srbiju imao sam prijatan osećaj da je reč o mojoj otadžbini i zemlji odakle potiče moja porodica. Hvala Bogu da se sve to ispunilo.

Što se tiče mog monaškog puta, moram da kažem da sam se dobro izborio sa samim sobom povodom tog pitanja. Mogu gotovo da ispovedim da sam imao intuitivni osećaj još od ranog detinjstva da je to moj poziv. Ipak, to sam nekako izbegavao i bio sam mirski sveštenik i na taj način posvećen našoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Međutim, u jednom momentu je sve to mene prevazišlo i taj poziv je bio toliko jak da nisam mogao da ga ignorišem, već sam ga istinski i iskreno prihvatio.

Koliko godina ste imali kad ste postali monah?

Već sam bio zreo čovek. Bilo je to na početku mojih četrdesetih godina i to sam uradio veoma svesno i trezveno.

Za vas se neretko ističe da odudarate od tipičnog stereotipa srpskog episkopa. Da li vam je to tokom svih ovih godina više pomoglo ili odmoglo?

Da budem iskren, jednako mi je pomoglo koliko i odmoglo. Često se pitam zašto je to tako, ali uvek imam na umu da sam episkop koji služi svojoj Crkvi i koji voli svoj narod. Sećam se jedne situacije, dok je bila kriza na Kosovu, ja sam šetao ulicom i koristio mobilni telefon, tada mi je jedan čovek prišao i rekao: “Znači, vi ste taj sa mobilnim telefonom”. To je očigledno bilo u doba kad je retko ko koristio i imao mobilni telefon. Međutim, danas ga gotovo svi koriste i većinom su me prevazišli po tom pitanju. To moje “odudaranje” mi je pomoglo u mom skromnom diplomatskom doprinosu SPC i Srbiji, naročito dok sam živeo u Vašingtonu. U to vreme kad nismo imali diplomatsko predstavništvo, zbog sankcija i bombardovanja, a ja sam bio zastupnik naše Crkve, a preko nje i našeg naroda.

Reč je o periodu kad naš imidž u svetu nije baš bio najbolji i kad se govorilo o Srbima uglavnom u negativnom kontekstu. I odjednom, ja se pojavim na tim sastancima sa međunarodnim predstavnicima i svi se zapitaju: “Odakle je ovaj došao”. Nikad neću zaboraviti jednu situaciju kad su me pozvali na CNN. Kad sam došao na prijavnicu i kad sam naveo da predstavljam Srpsku pravoslavnu crkvu, žena koja je radila tu je ostala u šoku. Kad sam je upitao da li je sve u redu, ona mi je rekla: “I jeste i nije. Ja sam pomislila…” Ona zapravo nije mogla da pronađe reči kojim bi opisala svoje osećanje, odnosno predosećanje. Ja sam joj pomogao tako što sam je pitao da li je možda očekivala nekog divljaka na šta mi je ona potvrdno odgovorila i konstatovala da ja nisam takav. Naravno, objasnio sam joj da ni srpski narod nije takav kakvim su ga doživljavali. Kasnije, kad sam u Beogradu radio kao referent Sinoda, imao sam priliku da se susretnem sa brojnim diplomatskim predstavnicima iz različitih zemalja. Poznavao sam njihov jezik i način komunikacije, zahvaljujući okolnostima i sredini u kojoj sam odrastao.

Koga ste sve upoznali za vreme te vaše diplomatske misije? Jeste li imali priliku da se susretnete sa nekim poznatim svetskim liderom?

Ima među njima mnogo dobronamernih ljudi, ali imajući u vidu da sam ja govorio u ime Srbije u veoma teškom periodu, morao sam da se sretnem i sa ljudima koji nas ni malo nisu voleli. Na čelo tog spiska nalazio se aktuelni predsednik Sjedinjenih Američkih Država, Džozef Bajden, sa kojim sam se sastao tri puta. Jednom je on predvodio saslušanje Helsinškog odbora u Senatu, a ja sam bio jedan od panelista koji je govorio tokom tog saslušanja. Bajden me tada najviše ispitivao od svih. Nakon toga, bio sam dva puta pozvan da dođem kod njega u kancelariju. Mogu da vam kažem da su ti sastanci bili veoma napeti i ozbiljni, jer je trebalo dokazati da mi nismo ti koji su uzročnici problema u regionu.

Imate li utisak da je on promenio sada svoj stav o Srbiji i Srbima?

Sada nemam kontakt sa njim, ali iskreno ne bih mogao to reći.

S kim ste još razgovarali od predstavnika američke administracije?

Razgovarao sam sa nekadašnjom državnom sekretarkom SAD, Medlin Olbrajt. I ti sastanci su bili veoma napeti. Ona je jednom čak i napustila sednicu zbog mene, odnosno nečega što sam izjavio. Međutim, moj je stav da uvek treba govoriti iskreno i otvoreno, jer mi moramo da činimo sve što je u našoj moći kako bismo pomogli našem narodu i Crkvi.

Da li su vam se nekada predstavnici vlasti u Srbiji obraćali sa molbom da im pomognete sa vašim kontaktima?

Jesu, jednom dok sam bio episkop u Australiji. Tad je održan Savet Pacifičkih ostrva i na taj sastanak je trebalo da dođe Hilari Klinton. Tada su me zamolili da odem na konferenciju sa srpskim predstavnikom spoljnih poslova i ja sam na to pristao. Sa učesnicima konferencije smo razgovarali o statusu Kosova i mogu reći da smo imali veoma dobre razgovore. Bio sam Bogu blagodaran što sam mogao da pomognem na taj način i uvek sam spreman da to učinim.

Kad smo kod Kosova, kako posmatrate odnos Srbije prema tom prostoru? Treba li Crkva da insistira na stanovištu da je to neotuđivi deo naše teritorije ili bi trebalo pregovarati?

Ja sam uvek potencirao stav naše Srpske pravoslavne crkve i pridržavao sam se toga. Kao neko ko govori njen predstavnik, ja sam u obavezi da prenosim njen zvanični stav. Međutim, smatram da uvek treba pregovarati i tražiti način kako da se pomogne našem narodu. Čovek bi trebalo da bude otvorenog uma u tim pregovorima, ali i čvrste pozicije.

Pre nego što je izabran za patrijarha, za Porifrija se govorilo da ima felksibilniji stav kad je reč o Kosovu. Međutim, on je na svom ustoličenju u Sabornoj crkvi još jednom ponovio raniji stav SPC. Da li vas je iznenadila ta njegova izjava?

Ne bih mogao reći da sam bio iznenađen, ali mi je bilo veoma drago što je on to rekao na taj način. Time je od samog starta pokazao da je čovek koji je spreman da vodi brod Srpske pravoslavne crkve. On je sad patrijarh, prvi čovek SPC i on podržava stav Crkve o Kosovu. Hvala Bogu da je imao takav otvoren i smeo pristup. To je veoma bitno za sve nas.

Vi ste imali značajnu ulogu u očuvanju crkava i manastira tokom martovskog pogroma 2004. godine. Tada je, zahvaljujući vašim dipolamtskim vezama, spašena Gračanica. Šta se zapravo desilo?

Za vreme pogroma, mi smo u Patrijaršiji otvorili nešto približno kriznom štabu. Tad sam dobio informaciju da su dva autobusa krenula ka Gračanici i da ti ljudi žele da je ruše. Bio sam sav uspaničen i razmišljao sam šta da radim. Setio sam se da bi bilo najbolje da pozovem tadašnjeg senatora Džorža Vojinovića, s kojim sa uvek imao izuzetnu saradnju. Jedva sam ga tada pronašao, ne znam koga sam sve morao da pozovem da bih došao do njega. Moj poziv ga je zatekao dok je bio u vikendici. Kad sam mu objasnio o čemu se radi, on je preduzeo korake da se to spreči. Pošto je bio u prisnoj vezi sa ljudima iz nacionalne garde savezne države Ohajo, on je uspeo preko njih da kontaktira američku vojsku, koja je iz jedne baze u Grčkoj helikopterima stigla ispred Gračanice i sprečila rušenje. Ja o tome nisam do sada govorio javno, ali se znalo za ovaj događaj i sa tim podatkom raspolaže i srpska vojska. Generalštab me je pozvao nakon svega da objasnim kako je došlo do toga.

Izvor: Nova.rs