Sedam generala srpskog porekla

piše: Marko Lopušina

Admiral Stevan Mandarić bio je ratni heroj i osvajač Japana, a Rudolf Ostović sa 35 godina najmlađi američki general i savetnik Kolina Pauela. Tereza Đurić ušla u anale američke vojske - 2008. postala je brigadni general.

SVAKAKO najpoznatiji srpski oficir u Americi bio je admiral Stevan Mandarić. Ovaj potomak naših iseljenika rođen je 1911. u Feniksu. Njegov otac Samojlo Mandarić došao je iz Vrepca u Liki, a majka Sofija rođena je u Slavoniji. Još u srednjoj školi Stevan je postao posvećen vojsci kao "haj skul kadet". Sa 14 godina, tvrdeći da ima 18, priključio se Nacionalnoj gardi. Istovremeno je radio u novinama u Freznou kao reporter. Tri godine kasnije postao je narednik u Nacionalnoj gardi. Bio je jedan od retkih Srba koji su završili Pomorsku akademiju u Anapolisu, u državi Merilend.

Kada je kalifornijski kongresmen Barbur postavio 18-godišnjeg Stevana Mandarića u američku Pomorsku akademiju 1929. godine, niko nije mogao zamisliti šta će sve tog mladića čekati u tri decenije dugoj pomorskoj karijeri.

STEVAN je počeo predratnu službu 1934. godine na razaraču i krstarici kojima je plovio do Južne Amerike i Grenlanda. Malo pre nego što su Japanci napali Perl Harbor, Mandarić se kvalifikovao za mesto brodskog pilota. Leteo je na avionu VF-72 i bio u sastavu eskadrile lovaca na velikom nosaču USS Wasp.

Doživeo je Drugi svetski rat, čuvanje mira u Palestini, Korejski rat i operaciju "Dipfriz" na Antarktiku. Godine 1942, kao već iskusan pilot, u San Dijegu je obučavao i organizovao pilote za bitku na Gvadalkanalu. Učestvovao je i u jednoj od najkrvavijih bitaka na Gilbert ostrvima 1943, u kokpitu "helketa", bombardujući neprijatelja. Kasnije je komandovao grupom aviona nosača u akciji bombardovanja Maršalskih Ostrva.

Za vreme rata Stevan Mandarić je obučio više od 1.000 pilota u bazama u Sijetlu, Oklendu, San Dijegu, a na Havajima je trenirao više od 1.000 rezervnih pilota. Novembra 1944. bio je komandant grupe aviona CAG-94 koja se sastojala od eskadrila lovaca, bombardera i torpeda. Kada je rat u Evropi završen, borbe na Pacifiku još su trajale, a Stevan Mandarić je skoro svakog dana vodio bombardovanje japanskih ostrva Hokaida, Šikokua i Honšua. Za svoje zasluge dobio je dve medalje "Er medal". Jedna od njih bila je za potapanje neprijateljskog broda. Pored toga, dobitnik je i ordena "Distingvišd flajing kros".

KADA su neprijateljstva obustavljena, sredinom avgusta 1945, Mandarić je bio u sastavu misija koje su dostavljale namirnice ratnim zarobljenicima u Japanu. Posle rata trenirao je pilote u Pensakoli, na Floridi. Samo tri godine kasnije bio je u Palestini, u okviru mirovne misije UN. Malo posle toga, 1950, komandovao je bombardovanjem Severne Koreje.

Ratna faza u oficirskoj karijeri Stevana Mandarića okončana je sredinom pedesetih, kada je prihvatio ponudu da bude komandant posade na brodu istraživača Antarktika admirala Ričarda Birda. Ovaj polarni istraživač bio je Mandarićev heroj iz detinjstva. Odlazak na Južni pol sa admiralom Birdom bio je najveći izazov u karijeri Stevana Mandarića.

Ta operacija, koja je nosila naziv "Dipfriz", bila je najveće polarno istraživanje svih vremena. Skoro 2.000 Amerikanaca, sedam brodova, avioni, helikopteri, traktori i tone namirnica morali su biti prevezeni na brodu ledolomcu "Glejšer", teškom 8.625 tona. Cilj je bio da se izgradi američka polarna stanica za naučne studije na ledu Antarktika.

MANDARIĆ je nastavio istraživanja - 1959. bio je na norveškom brodu "Polarbjorn", koji je trebalo da preveze južnoafrički tim u bazu na Antarktiku. Ovaj znatno manji brod imao je probleme sa santama leda u okeanu. Put je trajao mesec dana, a dvoje ljudi iz posade izgubilo je život. Oba ova putovanja na Južni pol bila su važna zbog novih naučnih podataka iz oblasti geografije.

Penzionisao se u činu kontraadmirala 1959. Po povratku kući, Mandarić je prvi put otputovao u Jugoslaviju. Pripremio je seriju članaka o Antarktiku, koji su prevedeni i objavljeni u "Ilustrovanoj politici". Kao penzioner živeo je s porodicom u američkoj prestonici, u kojoj je osnovao srpsku Crkvu Sveti Luka. Preselio se u Ontario, gde je preminuo 2001. godine.

PORED Mandarića, u vojnom vrhu SAD nalazilo se još sedmoro generala srpskog porekla, Džon Beštić, Džordž Karamarković, Mel Vojvodić, Kris Divić, Edvard Ed Ratković, general Komande Vojske SAD u Pentagonu za Evropu (1972), Rudolf Ostović i Tereza Đurić.

General Džon Beštić je rođen u Fargu 1915. godine. Posle Univerziteta Minesota, diplomirao je na Vojnoj akademiji SAD i završio Generalštabnu školu. Radio je kao pilot i vojni obaveštajac Ratne avijacije (1941). Ratovao je od Nove Gvineje, preko Filipina, do Japana. Posle rata bio je komandant u Komandi strateške avijacije i širio mrežu komunikacija na čitav svet. Godine 1958. prekomandovan je u zamenika načelnika Štaba elektornskih komunikacija. U julu 1967. godine postao je komandant Air Force za sistem komandovanja. Dobitnik je Legije časti za ratne zasluge i još desetak medalja i ordenja.

General Karamarković je rođen u Ročesteru 1928. Služio je u Nju Džerziju, Njujorku, Kaliforniji, Severnoj Karolini, na Atlantiku i Tihom okeanu i u Virdžiniji. Penzionisan je kao načelnik Uprave za bezbednost vojnih transporta u Virdžiniji. Godinu dana mlađi general Mel Vojvodić iz Teksasa diplomirao je na Vojnoj akademiji (1950). Završio je Oficirsku školu u Alabami i Ratnu nacionalnu akademiju u Vašingtonu. Služio je u vojnim bazama u Nevadi, Džordžiji i Alabami. Kao pilot Vojske SAD, do 1983. učestvovao je u tajnim operacijama iznad SSSR-a, Južne Koreje, Kine i Severnog Vijetnama. Bio je general-major Vojnog vazduhoplovstva SAD i CIA. Nosilac je ordena Legije časti i Letačkog krsta.

TEREZA Đurić ima samo 54 godine i čin brigadnog generala. Penzionisana je 2013. godine s funkcije zamenika direktora Kancelarije podsekretara za odbranu SAD. Završila je četiri prestižna fakulteta za odbranu i bezbednost i program za više rukovodioce u sektoru nacionalne i međunarodne bezbednosti na Harvardu. Radila je u Komandi ratnog vazduhoplovstva SAD kao direktor Odseka za tajne operacije. Bila je na službi na Havajima, u Vijetnamu i Iraku. General je postala 2008.

General Kris Divić je 1934. godište. Diplomirao je na Univerzitetu Kanzas i završio obuku za vojnog pilota u bazi AiR Force u Teksasu. Imenovan je za komandanta Vojne baze Lackland (1977), za komandanta 47. letačke grupe za obuku u bazi Laughlin i za načelnika Štaba za obuku u bazi Randolf.

RUDOLF Ostović je sa 35 godina bio najmlađi general Vojske SAD. Završio je Vojni ratni koledž i Komandno-štabni koledž mornarice SAD. Diplomirao je nacionalnu bezbednost na John F. Kennedy School of Government, na Univerzitetu Harvard. Ratovao je u Vijetnamu. Bio je načelnik Komande za strateške planove i vojne odnose na Pacifiku (1988), načelnik Štaba vojne doktrine, komandant Vazduhoplovnog centra "Fort Raker" u Alabami (1989-1991) i zamenik načelnika Generalštaba u Pentagonu. Kao penzioner, bio je savetnik državnog sekretara za odbranu Kolina Pauela.

NAČELNIK ZA MOBILIZACIJU

General Gari Batinić je rođen 1953. u Minesoti. Završio je Vazduhoplovni koledž (1985), nacionalnu bezbednost na Harvardu i međunarodne odnose na Univerzitetu "Džordž Vašington". Radio je ka instruktor vojnih pilota (1978-1987) i komandant eksadrona u Juti. Načelnik je u Pentagonu za mobilizaciju vazduhoplovnih snaga u rezervnom sastavu od 70.000 ljudi. Dobitnik je Legije časti za vojne zasluge, medalje sa četiri hrastova lista i bronzane medalje za borbu protiv terorizma.